2007 HIGH END SHOW MUNICH

Other HES reports:

20 May 2007

Dakle, bili mi u Minkenu na dva dana. Vrijeme prekrasno, vrela Hirschgartena bujnija no ikad, Bavarke u prosjeku tanje za barem 2 konfekcijska broja... Samo naši "zeme" još uvijek čiste zahode Messea i MOC-a...

Alzo daklem, naslušali se dobrog zvuka, ali bogme i lošeg. Više pojedinosti uskoro, kada donekle sredimo dojmove i slike. Ukratko, bilo je razočaranja, smijeha, katarze, apsurda... Kada smo već kod apsurda, dok čekate izvješće sa sajma, evo uvjerljivo najperverznijeg eksponata, zvanog "suspended loudspeakers". Poslije valjda sele na Marienplatz na Dane licitara, medičara, jajara i pilićara. Dvije muhe jednim udarcem. Ipak, iskrenost reklamnog slogana We don't make speakers je za svaku pohvalu.

Uvola Suspended Loudspeakers

Prije nego nastavimo dalje, malo ćemo se ograditi... za svaki slučaj. Naime, nadamo se da ne očekujete da ćemo vam do u detalje opisati ama baš sve zanimljivosti ovogodišnjeg sajma. Za nekoga tko praktički uopće ne prati razvoj (ili propast) high-end audio industrije, uglavnom nema strpljenja čitati (pot)plaćene hvalospjeve Presvetim Sponzorima po specijaliziranim audiofilskim tiskovinama, a u školu je išao predugo da bi ga impresionirali tehnički opisi prepisani iz luksuzno opremljenih brošura ili internetskih stranica proizvođača i distributera audio opreme, cilj posjete sajmu svakako nije kataloško oglašavanje najnovije ponude za lakše snalaženje možebitnih čitatelja-kupaca. Iz istoga razloga nemamo namjeru ni svrstavati opremu i sustave po trgovačko-marketinškim kriterijima cjenovnih razreda ili best-buys. A s obzirom da nemamo niti materijalne ili nematerijalne koristi od eventualne autocenzure (česte boljke tzv. kreatora audiofilskog mnijenja i perjanica "kritičkog" audio novinarstva), bogme nemamo razloga ni uljepšavati i/ili prešućivati svoje iskrene dojmove, kakvi god oni bili. Ukratko, sustavi po našem sudu sviraju ili dobro ili osrednje ili loše i ne zanima nas koliko što košta, koliko je najrjeđeg nebulozija utrošeno u višedesetljetni razvoj i proizvodnju niti čiji potpis krasi poniklanu plaketu. U tom je smislu i ovo izvješće posve subjektivno i globalno nerelevantno. Kraj ograde.

Ovogodišnji High-End Show održavao se u razdoblju od 17. do 20. svibnja u minhenskom M.O.C. kompleksu, u kojem se i inače održavaju slične manifestacije (prije nekoliko godina tu se održala i AES-ova konferencija kojoj sam nazočio), a mi smo im svojom pojavom uveličali priredbu čak dva dana, 18. i 19. svibnja (petak i subota). Sajam se prostirao kroz tri hale prizemlja te dva atrija iznad hale 3. U prizemlju je bilo svega, od gore prikazanih "visećih jaja" do mnoštva gramofona, pojačala, kabela i ponešto štandova s preskupim CD-ima i pločama. Bilo je nešto zanimljivijih zvučnika i sustava, ali uglavnom ništa posebno. Nekoliko je tvrtki imalo i vrlo skromno i neadekvatno uređene prostore za slušanje, poput primjerice KEF-ovog bijelog šatora za sterilizaciju/kastraciju Zemljana ili pak jednog anonimnog Japanca koji je azijski revno dovlačio prolaznike na slušanje svojih golemih horni u ni više ni manje nego maketu lilliputske čajne kuhinje?! Uglavnom, naglasak je u prizemlju bio na vizualnoj prezentaciji, dizajnu, cjenicima i brošurama opreme, uz pokoju sporadičnu slušaonicu s psiho-akustičkim ograničenjem u trajanju od maksimalno 10 okretaja longplejke. Prave stvari su očigledno bile negdje drugdje. Za znatiželjne, evo ipak nekoliko sličica:

KEF-ovi Muon zvučnici projektanta Rossa Lovegrovea. Amplifikacija Mark Levinson. Sablasno bijeli šator i još sablasnija glazba (pri oba posjeta).

Na ulazu ljudi u crnom. Netko bi trebao malo smanjiti doživljaj.

Thorensovi eksponati vrlo visokog WAF-a, tzv. "Zepter linija". :) Gramofon je 5.600 EUR, a pojačalo TEM 3200 oko 17.000 EUR/par.

Consonance CD player. Još jedan dizajn inspiriran domaćicama. Kada podignete poklopac, umjesto keksa ubacujete CD-je.

Consonance cijevno pojačalo. Jednostavno i lijepo, za promjenu.

Pravi se audiofil poznaje po ovakvom "čistaču" ploča, ako niste znali.

Ljepotica i zvijer: s lijeve strane je Air Tight ATM 211 monoblok ikebana, a s desne robusnije i ništa manje impresivno pojačalo istoga proizvođača

Cvjetnih aranžmana na sajmu nije nedostajalo. Sonus Faber Elipsa ovdje mudro šuti, a mi bismo dodali - pametna odluka.

...a Boulder klade valja.

Živite u hidrocentrali? Onda je Boulder 1060 stereo pojačalo baš za vas. 56 izlaznih tranzistora i 48 kondenzatora za samo nešto više od 20.000 USD.

A kako se ni audiofili iz pustinjskih gorfa ne bi osjećali zapostavljenima, tu je ovo malo čudo high-end inventivnosti.

GREATech µVac cijevno pojačalo u klasi A, snage 1W i veličine dviju kutija cigareta. U kompletu s prikazanim transmisijskim kutijicama, najsimpatičniji sustav sajma.

Čak i sasvim pristojno zvuči.

Nova Electroluxova akvizicija - Krell. D'Agostino je otkrio rostftraj, a vi se opskrbite polariziranim lećama dok je vrijeme.

Unison Research Absolute 845 . Nema komentara... slinimo...

... još uvijek slinimo...

Gramofon čijeg proizvođača zaboravismo. Slinimo i zaboravljamo...nije smiješno. ;)

M. Acoustics Coherence Stage II E ovdje ćemo prepisati specifikacije iz brošure, kao podsjetnik samima sebi što još moramo poslušati čim nam se ukaže prilika: Three way four speakers, bass reflex omicron antivibrations system. Tweeter: Heil Air Motion Transformer. Midrange: 5'' Zellaton. Woofer: Custom Zellaton. Impedance: 8 ohms nominal. Frequency response: 25-24,000 Hz ± 2 dB. Sensitivity: 89 dB/1W/1m. Dimensions: 300 x 780 x 1300 mm. Weight: 70 kg each. Cepaju oko 45.000 USD za par.


Mythos Audio. Grci, naravno. Vrlo, vrlo zanimljiva kutija za neku samogradnju...hmmm...	Tvrtka Tonebases. Klasično postolje...LOL

Vjerujemo da ste iz priloženoga uvidjeli da vam je najpametnije da se dogodine sami zaputite na ovaj fascinantan cirkus (koji će se održavati baš u vrijeme tradicionalne dokolice u čast Praznika rada, što će uvelike olakšati bijeg od svakodnevnih obveza). Naime, mi smo se već umorili od pustih slika, komentara i doskočica, a nismo prikazali ni 10% svega što je bilo izloženo u prizemlju niti se dotakli temeljnog smisla ove naše eskapade - ZVUKA. Zato, vrijeme je da se uspnemo više, na prvi kat hranidbenog lanca high-enda.

Na prvom katu atrija ipak nešto zanimljivije, popraćeno s nekoliko živih nastupa razglašenih preko B&W 801 zvučnika i Focalovih Utopia. Iskreno, nije nam baš posve jasno što smo iz tih nastupa trebali zaključiti. Da su to zapravo zvučnici za razglase?! Da se povijest može zrcalno ponavljati: ako su izvorno razglasni zvučnici poput Alteca uspjeli postati state-of-the-art audiofilskim kultovima, zašto izvorno audiofilski zvučnici ne bi bili podjednako dobri za razglasne sustave?! Kojom se god logikom ti proizvođači vodili, nismo nešto posebno oduševljeni. Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu. Loš se dojam dodatno pogoršao kada smo nakon jednog takvog mini-koncerta neke ekscentrične pevaljke i klavijaturista naivno zamolili domaćina Bowersa & Wilkinsa da nam malo pojača glasnoću sustava, koju su po svršetku koncerta bili drastično smanjili iz bogznakojih razloga. Otišao zamoljeni djelatnik po svog kolegu koji se bavi specijalno odvrtanjem potenciometra i više ih nikada nismo vidjeli... To je ujedno bio i jedan od samo dva, iznimno rijetka, primjera izlagačke neuslužnosti kojoj smo svjedočili za dvodnevnog posjeta sajmu. Zato evo slika rezolucije jednake onoj njihovog sustava.


B&W 801d pogonjen Classe izlazima iz Delta serije, s dva suba ASW855 i HTM1D centralnim zvučnicima

Drugi primjer izlagačke nekompetentnosti odnosi se na tvrtku Audio Components, koja zastupa McIntosha, Martina Logana i Wilson Audio. Situacija je s njima zapravo bila tragikomična. Spojili su dva sobičuljka u jedan i u tu prostoriju nagurali valjda sve što su imali pa je atmosfera više podsjećala na Pevec nego na ekskluzivnu slušaonicu skupocjenih audio komponenti. Da sve bude još smješnije, u dnu prostorije, iza nekog bijelog plastičnog zastora, improvizirali su zajednički prezentacijski prostor za Logane i Wilsone. Kršan, bavarski redar stajao je na ulazu, pazeći da ni muha ne uleti nakon što se plastični zastor spusti. Jawohl Herr Übersturmführer! A unutra bi ljudi strpljivo sjedili i slušali, okrećući stolce čas na jednu, čas na drugu stranu, ovisno što je s koje strane sviralo (Logani s vrha ili Wilsoni s dna slušaonice). Ispred strogo čuvanog zastora i pod budnim okom Bavarca, gomile znojavih ljudi žamore i naguravaju se među uključenim dvo-kilovatnim monstrumima od po 30.000 EUR, čekajući svoj red za prezentaciju ili začarano piljeći u šarene McIntoshove ekrane. Takvo što nigdje drugdje na sajmu nismo vidjeli. Ostale su slušaonice na prvom (a naročito drugom) katu bile uglavnom klimatizirane, akustički dorađene, a ulaz slobodan tako da se sve moglo komotno i u miru vidjeti, poslikati i poslušati, uključujući i sobe sa sustavima od preko pola milijuna eura, koje su bile daleko atraktivnije i posjećenije. Mi zato produžismo dalje.


McIntoshova ergela

U sljedećoj sobi ugodno iznenađenje. Na prvi pogled u oči upadaju masivni cijevni Octave Jubilee monoblokovi od 250W. Zvuk koji se širio iz Isophon Arabba zvučnika lako je padao na uši te smo se odlučili nakratko zaustaviti kod njih. Da se razumijemo, zvuk nije bio ni senzacionalan ni vanserijski, ali nama se u tom trenutku svidio jer je bio korektan, nenametljiv, topao, jer smo već bili umorni i znojni, a soba je bila ugodno klimatizirana, jer su svirali sentiši... Dinamika nije bila osobito naglašena (barem ne s materijalom koji je svirao), a zasigurno ima sustava i s boljom rezolucijom, no bas nije tutnjao, a visoki nisu vrištali i to je sve što nam je u tom trenutku bilo potrebno. Onako odokativno, čitav taj sustav, zajedno s Jubilee pretpojačalom, košta najmanje 90.000 EUR (bez troškova viljuškara :)). Bismo li bili voljni toliko iskeširati za takav zvuk? Iskreno, ne.

Isophon Arabba zvučnici (on mouse over), Octave Jubilee monoblokovi i pretpojačalo

Sljedeća je na redu bila soba Inakustika, zastupnika Focal JMLaba i Densen elektronike. U ukusno uređenoj sobi, ništa nije bilo prepušteno slučaju, uključujući diskretno osvjetljenje i raspored stolaca, kako bi se lijepe Electre 1037 BE što više istaknule. Nakon nekog ugodnog, nama nepoznatog, ženskog vokala uslijedili su Dire Straits... Private Investigations. Moramo priznati da nam se svidio taj tečan, uglađen i stiliziran zvuk, privlačan poput svilenih ženskih gaćica s porubom od čipke (em ti recenzentskog talenta, ha?;). Uglavnom, vrlo zavodljiv zvuk u konstelaciji s Densen elektronikom. Nismo baš sigurni koliko je vjeran, ali koga briga...

Electra 1037 BE i Densen elektronika

Smekšani ovim romantičnim iskustvom, obnovljenog entuzijazma i apetita za dobrim zvukom, krenuli smo iz sobe Inakustika ravno do glasovitih škotskih znalaca iz tvrtke Linn, čiji su nas plakati pozivali na "zapanjujuće detaljan i prirodan zvuk". U prilično asketski uređenom prostoru, prevelikom i preopterećenom stojnim valovima i refleksijama od ogoljenih zidnih i staklenih površina, Linnov Akurate sustav svirao je srcedrapajuće loše. Nedefiniran, razliven bas dominirao je prezentacijom (možda su zvučnici bili previše primaknuti zidu?), a jeka na srednjima ubijala nam je svaku volju za produžetkom boravka. Visoki su bili toliko prljavi da bolje da ih nije ni bilo. Prava šteta, tim više što smo od Linna zaista puno očekivali. Uvjereni smo da mogu i bolje, samo kada bi malo više pozornosti posvetili prodaji svirke, a ne "spike".

Linn Akurate sustav (nekvaliteta također ima cijenu, koja u ovom slučaju iznosi nezanemarivih 30.000 USD)

Moramo priznati da KEF nikada nismo doživljavali kao nekoga osobito zanimljivog proizvođača zvučnika, dobrim dijelom vjerojatno i stoga što je taj brand na ovim medijskim prostorima vrlo prisutan, usudili bismo se reći gotovo prostituiran. Međutim, sustav koji smo imali prilike poslušati na sajmu dobrano nas je poljuljao u našim razmišljanjima. Radi se o KEF 207/2 zvučnicima iz njihove referentne serije, pogonjenima Electrocompaniet izlazima. Koaksijalni srednjetonsko-visokotonski driver svirao je vrlo muzikalno i koherentno, dok su bas dionice istovremeno bile čvrste i odmjerene, što je davalo ugodan, pun, fokusiran, tečan i nadasve elegantan zvuk. Netko se svojski potrudio namjestiti sustav, a i Electrocompanietov izlaz je očigledno u ovom slučaju bio odlično pogođen izbor. Dapače, ovdje moramo naglasiti da smo Electrocompanietova pojačala čuli u nekoliko sajamskih sustava, od kojih niti jedan nije loše svirao, što također dosta govori.

KEF 207/2 i Electrocompaniet

Tijekom svog posjeta sajmu, uglavnom smo izbjegavali sobe s kućnim kinima jer nas kućna kina, iskreno rečeno, u ovome trenutku uopće ne zanimaju. Ipak, dva-tri hi-fi sustava za kućna kina uspjela su nas dovoljno zaintrigirati da im pružimo poštenu šansu da se dokažu. Jedan od njih bio je Cabasse sustav sa zvučnicima Kara serije (15.000 USD/par) atraktivnog i neobičnog izgleda, kao stvorenog za visokobudžetne filmove i isto takva filmofilska kućanstva. Sustav se sastojao od bas jedinice 30M22 zadužene za donji bas i koaksijalne tropojasne jedinice TC22 za spektar od 100Hz do 22kHz te pripadajuće Cabasse amplifikacije. Tropojasni koaksijalni sustavi općenito se rijetko sreću u kontekstu kućnog hi-fija, zbog čega je Cabasseov sustav i uspio u nas pobuditi neočekivano veliku znatiželju. Kao i kod svih koincidentnih izvora, među glavne vrline ovih zvučnika spadaju iznimno dobra stereo slika i gotovo savršena rekreacija prostora, što se i u ovome slučaju u potpunosti potvrdilo. Ni nakon nešto duljeg slušanja nismo primijetili značajnije koloracije, koje su inače tipične za ovakve sustave u trenucima kada dvije membrane na preklopnim frekvencijama sviraju isti ton, što je vjerojatno zasluga zanimljivo dizajnirane košare i ovjesa zvučnika. Pink Floydova "cigla" odsvirana je iznimno točno i moćno; zvuk helikoptera uistinu je bio impresivan i kao stvoren za specijalne filmske efekte. Čestitke konstruktorima!

Cabasse sustav za kućno kino i Cabasse - La Sphere (on mouse over)

Na sredini atrija na prvom katu nalazi se kafić, koji nam je bio zadnja postaja prije odlučujućeg pohoda na drugi kat i dobar trenutak da posložimo misli, odmorimo uši te promijenimo baterije i memorijsku karticu fotića. Kada se sve zbroji i oduzme, prvi kat uopće nije bio loš. Osim navedenih, bilo je tu još nekoliko dobrih sustava (ali i loših) nerazvikanijih proizvođača, koje ovdje nećemo spominjati. Duh je voljan, ali je server slab. Osim toga, ima pametnijih stvari na sljedećem katu.

Pregledavši naše press propusnice, redari nas propuštaju s dubokim naklonom na drugi kat. Odmah nam je bilo jasno da smo zašli u svijet za sebe i da ćemo morati dobro pripaziti da se o nešto ne spotaknemo dok se u ime "sedme sile" zavlačimo iza najteže artiljerije high-enda. Naime, jedan pogrešan potez na drugom katu dovoljan je da "zdimi" 50.000 EUR dok kažeš keks. Što smo se zezali, zezali smo se.

Došavši na drugi kat, nismo imali ni želje ni strpljenja razgledavati po ustaljenom redu već smo odmah odjurili do sustava kojem smo se toliko željeli diviti i klanjati. Na našu žalost i nevjericu, taj je sustav definitivno odredio daljnji smjer ovog dijela članka, u kojem ćemo sustave opisivati od najgorih prema najboljima.

Pa krenimo...

Tannoy Westminster Royal. O, kako to gordo zvuči! O, kako je to gorko zvučalo! Uvjerljivo najveće razočaranje sajma. Vraćali smo se nekoliko puta u dva dana u Tannoyevu sobu, odbijajući vjerovati vlastitim ušima, i svaki bi nas put dočekao neprirodan, metalan, distorziran i krajnje neugodan zvuk bez trunke onog legendarnog Tannoyevog šarma, topline, zavodljivosti i ljepote. Još uvijek želimo vjerovati da je netko drugi kriv: domaćini koji su puštali malo preglasnu i malo lošiju glazbu, nakrkana Accuphaseova elektronika ili nešto treće... teško je reći. Još uvijek sami sebe uvjeravamo da bi neko cijevno pojačalo daleko bolje vodilo velebne Tannoye putovima glazbenih vrhunaca. Ovako, s nepodnošljivom migrenom i krvavih ušiju slušali smo nekontrolirano glavinjanje toga buldožera u staklani. To što smo čuli praktičnu vrijednost može imati jedino u Guantanamu. Užas! Ne ponovilo se.

Tannoy Westminster Royal zvučnici s Accuphase elektronikom

(P-7100 pojačalo, C-2810 pretpojačalo, SA-CD DP-800 transport, MDSD DC-801 digitalni procesor i "Clean Power Supply" PS-1210)

Drugi ispodprosječan sustav koji, po onome što smo čuli, nije zaslužio svoje mjesto u panteonu najboljih bio je Gryphon. Ukusno uređena mala soba s referentnom opremom isključivo za gledanje. Ovo što je sviralo (slušala se klasika), zvučalo nam je sterilno, skučeno i dosadno. Daleko od toga da nam je krv navirala iz ušiju kao kod Tannoya, ali isto tako nije bilo niti jednog jedinog razloga da se zadržimo i sekundu više nego što je bilo potrebno da steknemo opći dojam i okinemo nekoliko sličica za arhivu. I domaćini su bili podjednako ravnodušni kao i sustav, s brošurom veličine pola reklame koju vam AMEX svaki mjesec s veseljem pošalje uz račun. Možda je sustav pretiho svirao, možda se izlagač nije potrudio koliko je mogao, možda bi bilo bolje s Antileon Signature amplifikacijom...možda su u šumi, a možda su u bunaru. Bilo kako bilo, potencijal ovoga sustava bio je dobro skriven od ušiju znatiželjnika. Od tvrtke koja svoje Trident Reference zvučnike prodaje za 70.000 EUR očekivali smo daleko više.

The Gryphon - prepoznatljiv je bio samo sag

Na drugom je katu bilo još sustava koji su svirali poprilično loše ili tek prosječno: neki nepoznati zvučnici s Karanovim izlazom i Lyra pretpojačalom, Audio Physic zvučnici s Burmester izlazima, Backes&Muller sistem, Wilson Benesch zvučnici s Audionet elektronikom, Modul LS concept, Ascendo C8 zvučnici s CAT JL2 izlazom itd. Nešto bolji bili su WLM zvučnici s Melody Astro Black22 pojačalom. Dosta smo već kudili i kritizirali pa o ovim sustavima nećemo u detalje.

Svaki put kad se sretnemo sa širokim, tankim i visokim zvučnicima poput elektrostata ili nekih ribonskih uradaka, u prvi mah pomislimo "Tko je odvalio vrata garderobnog ormara?!". Zatim se ritualno čudimo što uopće proizvode neki zvuk i napravimo krug-dva ne bismo li dokučili zašto se ne prevrnu. I uvijek tako. U ovom slučaju radilo se o kombinaciji Magnepana MG 20.1 (18.000 EUR/ par) i Jeff Rowland ICEPOWER 501 monoblokova u D klasi (oko 10.000 EUR/ par). Zvuk koji je proizvodila ova kombinacija bio je općenito dobar, atraktivan, dinamičan, detaljan i lepršav u karakteristično naglašenom srednjetonskom području, ali pomalo hendikepiran u reprodukciji najnižih baseva i najviših visokih. Baseve bismo im još i oprostili, ali teško se mirimo s povremenim "plehnatim" ispadima u visokotonskom dijelu spektra (na visoke smo i inače pretjerano osjetljivi). U tom smislu nismo primijetili neku bitnu razliku između zvuka ovih ribona i elektrostata tipa Quada 989. Sve su te "plahte", čini se, iste.... Ipak, sve u svemu, neloš sustav, ponajprije zahvaljujući upečatljivom vatrometu srednjetonskog spektra (koji vrlo vjerojatno nikoga ne ostavlja ravnodušnim, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu).

Magnepan MG 20.1 zvučnici s Jeff Rowland amplifikacijom

Jeff Rowland amplifikacija

Jedna od soba u koju smo ušli bez ama baš ikakvih očekivanja bila je soba s Piega zvučnicima i Cyrus elektronikom. Na prvu loptu, još jedno ugodno iznenađenje. Piegina kućišta od eloksiranog aluminija (uživo vrlo efektna, a opet nekako suzdržano elegantna) te karakterističan zvuk koji se iz njih širio izdvajali su ovaj sustav od ostatka ponude na sajmu. Piegin koaksijalni ribon za srednji i visokotonski dio spektra davao je vrlo čist, precizan, prirodan i "brz" zvuk, koji se izvrsno stapao s čvrstim basevima u dinamičnu i transparentnu zvučnu sliku odlične prostornosti. Nakon nešto dužeg slušanja, učinilo nam se da smo primijetili male nepreciznosti, distorzije na najvišim frekvencijama audio spektra, ali ne bismo se mogli zakleti da to nije bilo možda i do Cyrus elektronike. U svakom slučaju efektan izgled i zvuk namijenjen, čini se, kućnim kinima, mada se ni mi ne bismo bunili kada bismo se mogli poigrati s ovom kombinacijom u svom glazboljubačkom domu.

Piega CL90X zvučnici, Cyrus elektronika

Piega riboni

Rijetki su oni koji nisu čuli za Kharma zvučnike ili pak Wavac cijevna pojačala. Impozantne brojke, što u tehničkim, što u cjenovnim parametrima (preko 100.000 USD) bude u nas strahopoštovanje dok prolazimo mimo izloženih Wavac pojačala i tiho sjedamo raširenih zjenica pred sustav WOD Audia. Autoritativan dizajn, ugodan i mekan zvuk, šarmantna prezentacija dostojna borbe za sam vrh. A opet, ušima odviklim od kalotnih visokotonaca, pa makar oni bili invertirani i dijamantni kao u ovom slučaju, nedostajalo je tu živosti, lepršavosti, energije i radosti muziciranja. Sustav je objektivno vrlo dobar i sasvim korektan u svim aspektima reprodukcije, ali nama je nedostajao taj subjektivni "faktor X" za istinsku ekstazu (za ilustraciju, izvrstan primjer faktora X u koncertnom kontekstu bio je nedavni nastup Charles Lloyd kvarteta u Zagrebu; uistinu nezaboravno iskustvo). Ukratko, slušni dojam usporediv je s onim koji je na nas ranije ostavila Isophon/Octave kombinacija s prvoga kata, s time da je Kharma/Wavac sustav davao ipak nešto detaljniji i ukupno kvalitetniji zvuk.

Kharma Exquisite Reference 1A/E zvučnici, Kharma Exquisite MP350 digitalno pojačalo za bas te Wavac HE-833 pojačalo (SE 100W) za srednjetonac i visokotonac

Wavacova ergela

Još jedan sustav vrlo dobrog zvuka sastojao se od Adam Professional Audio Tensor zvučnika i Electrocompaniet elektronike. Kao što smo već ranije rekli, Electrocompaniet je na minhenskom sajmu bio vrlo uspješan (po nama), bez obzira koje je zvučnike pogonio. U ovoj konfiguraciji EC bio je spojen na srednjetonac-visokotonac kombinaciju AMT tehnologije (bas je bio aktivan), što nije promaklo našim ušima sraslima sa sustavom temeljenim na Heilovim AMT jedinicama i u čemu možda i leži naša simpatija za ovaj sustav i, općenito, Heilove sljedbenike (Klaus Heinz, nekadašnji suradnik Oskara Heila i danas glavni inženjer Adama, nazvao je svoju inačicu AMT-a "Accelerated Ribbon Technology"). Zvuk je bio izrazito uravnotežen i korektan te dinamički nevjerojatno potentan, bez naznaka ikakvih izobličenja u bilo kojem dijelu spektra (ali i bez Piegine lepršavosti i brzine). Prezentacija nekih starih zapisa snimljenih u kvadrofonskoj tehnici ostavila nas je bez teksta, ali i s laganom glavoboljom uzrokovanom ponešto pretjeranom glasnoćom. Naša preporuka išla bi ponajprije filmofilima dubokog džepa (cijena Tensor zvučnika kreće se od 30.000 do 80.000 USD/par) mada popis Adamovih klijenata uključuje i profesionalce poput Abbey Road studija.

Adam Professional Audio Tensor Beta zvučnici, EC AW120DMB monoblok pojačala, EC 4.8 pretpojačalo

Electrocompanietove snage

Došli smo polako i do, po nama, četiri najbolja sustava sajma. Na četvrtom se mjestu tako nalaze Sonics zvučnici u kombinaciji s Pathos The InPower monoblokovima. Ovaj je sustav zvučao toliko dobro da mu nismo uspjeli pronaći niti jednu zamjerku, koliko se god trudili. Uopće nije bilo važno je li bila u pitanju klasika, jazz ili pop-rock glazba, sve nas je oduševljavalo. Zvuk je bio vrlo ugodan za uho, topao i mekan, a opet paradoksalno živ i dinamičan. Iz svega što je dosada bilo rečeno na našim stranicama dade se zaključiti da nas ribonski visokotonci pogonjeni hibridnim pojačalima u pravilu ne ostavljaju ravnodušnima. Možda i jest tako. No, glazba koja je tekla iz Sonicsa bila je toliko povezana i skladna da smo jednostavno zaboravili i na visoke i na srednje i na bas. Upravo ta izuzetna sinergija koju je ovaj sustav cijelo vrijeme s lakoćom održavao smještaju ga po nama u sam vrh istinski dobrog zvuka. Za Sonics tvrtku, iskreno rečeno, prije sajma nismo nikada čuli premda smo znali da je njezin glavni inženjer Joachim Gerhard prije radio za Audio Physic. No, za razliku od sustava Audio Physica, ovo je bilo iskustvo za pamćenje.

Sonics zvučnici i Pathos The InPower monoblokovi

Treće mjesto vrhunskih sustava zauzima izgledom ekstravagantna kombinacija KR Kronzilla DM purist monoblokova (40.000 USD/par) i Cessaro Horn Acoustics Alpha 1 zvučnika. Cijenu zvučnika možete saznati isključivo na upit proizvođaču, no prema neprovjerenim informacijama, najjeftiniji Cessaro sustav navodno košta oko 30.000 EUR, a najskuplji oko 150.000 EUR. Kronzilla pojačala daju fascinantnih 50W u klasi A, s dvije T1610 cijevi spojene u paralelu (u KR Audiu sami izrađuju navedene cijevi). Monoblokovi su se neočekivano dobro držali u cijelom frekvencijskom spektru, od vrlo dobre kontrole pozamašne bas jedinice zvučnika do lakoće i brzine reprodukcije u srednjetonskom i visokotonskom dijelu spektra. Sustav je zvučao nježno i opušteno, ali istodobno raskošno, detaljno, životno, prirodno i transparentno, ostavljajući na nas gotovo hipnotički dojam. Bila je to nirvana u punom smislu riječi. Sami smo sebe iznenadili s ovim nenadanim oduševljenjem "trubljama". Ovo bi zbilja jako lijepo bilo imati doma (progovara crv-samograditelj)...

Sustav iz snova: Cessaro Horn Acoustics Alpha 1 zvučnici i KR Audio Kronzilla DM purist monoblokovi

KR Audio Amplifikacija

Kronzilla

Prvo i drugo mjesto na našoj ljestvici vrhunskih audio sustava minhenskog High End 2007 sajma ravnopravno dijele dva sustava, dijametralno suprotne filozofije i tehnologije. Jedan od njih je MBL.

Teško je opisati ono što smo čuli i doživjeli u MBL-ovoj sobi jer taj je spektakl kategorija za sebe, koja ne poznaje granice konvencionalnog poimanja zvuka i audio estetike, izazivajući trenutačno oduševljenje ili zavist (kao u slučaju dvojice američkih "kolega" koji su svojim posprdnim komentarima i preglasnim smijehom svima ostalima kvarili zadovoljstvo slušanja dok išibani oštrim pogledima posjetitelja ipak na koncu nisu shvatili da bi bilo bolje da napuste slušaonicu. Amerikanci....).

U mnogim ćete udžbenicima na temu zvučnika i akustike naći podatak da idealan zvučnik treba imati izgled kugle koja mijenjanjem svog volumena proizvodi omnidirekcijske valove (tzv. "disajuća kugla"). Upravo takav princip rada MBL pokušava oživotvoriti svojim srednjetonskim i visokotonskim zvučnicima, koji zbog toga i izgledaju tako čudno i znanstvenofantastično. Najdonje bas područje prenosi se bočno postavljenim, standardnim dinamičkim zvučnicima (koriste se dva ili četiri zvučnika po zvučničkoj jedinici). Konačan rezultat je omnidirekcijski zvuk reproduciran uniformno u čitavom fekvencijskom području. S jedne strane, takav se sustav može pokazati problematičnim u akustički loše osmišljenom prostoru, u kojemu će zvuk zasigurno biti preopterećen prevelikom jekom i izraženim stojnim valovima. S druge pak strane, u adekvatnim uvjetima (kao što su bili sajamski), dobiva se iznimno uniforman zvuk, vrlo širok sweet spot i nadasve prirodna reprodukcija zvučnog zapisa. Toliko o tehnologiji.

Što se tiče samog zvučnog doživljaja, bilo je to prekrasno i jedinstveno iskustvo. Sustav ni sa kakvom vrstom glazbe nije imao problema. Vivaldi, Eva Cassidy, U2... posve svejedno. Zvuk je uvijek bio savršeno lijep i čist te nismo uspijevali primijetiti čak ni one urođene nepravilnosti snimki koje smo do sada čuli na gotovo svim sustavima i za koje znamo da postoje, poput Kralličinog piskanja ili pokojeg Evinog sibilanta. A opet, sve je zvučalo prirodno, detaljno i nimalo "zdemfano". Kako su to postigli, ostaje nam najveći misterij audija. Zvučna slika bila je golema, gotovo koncertne širine i dubine. Kada zatvorite oči, prstom možete uprijeti prema vokalu ili basisti ili ritam sekciji ili samo čineli ili čemu god hoćete. Ma što prstom uprijeti, čini vam se da ih možete uloviti u tom vakuumu i razmještati po volji. Čujete tko stoji malo naprijed, a tko odostraga, koliko su međusobno udaljeni... sve bez ikakvog napora. Nevjerojatno! Kao neki ovisnici, nekoliko smo se puta vraćali u ovu sobu te ostajali i duže no što bi bilo pristojno (prvi dan tako ostadosmo i nakon službenog zatvaranja sajma u 18 sati; zaigrali se i mi i domaćini). Da se sajam sastojao samo od ovoga sustava, itekako bi se isplatilo potegnuti. Prateća amplifikacija nije bila ništa manje impresivna: tona opreme i tona utrošenog novca (pola milijuna eura!). Ne radi se tu o nikakvom bespotrebnom hvastanju, jeftinom marketinškom triku za privlačenje masa, jer da bi se pokrenuli ovakvi zvučnici iznimno male osjetljivosti, pored neosporne pameti MBL-ovih inženjera treba uistinu i jako, jako puno snage. Zaista ne znamo što je kod MBL-a impresivnije: snaga i mogućnosti njihovog sustava ili snaga i mogućnosti njihove pameti... ili taj silni trud logistike i novac utrošen da na sajam dovuku svoje najdragocjenije obiteljsko srebro. MBL-u je očigledno bilo važno da se kod kuće pokažu u najboljem svjetlu, čemu svjedoči i podatak da su na CES-u u Las Vegasu nastupili s daleko skromnijim sustavom (za ilustraciju: sustav koji je svirao na zagrebačkom sajmu ovdje je tek posramljeno čamio u kutu, glumeći odmorište za umorne laktove posjetitelja. Dobro da se na njega jakne nisu vješale.). Bilo kako bilo, mi im se klanjamo do poda.

Referentna linija MBL-a bila je sastavljena od sljedećih komponenti:

zvučnici: MBL101X,
pojačala: MBL 9011 monoblokovi,
CD: MBL 1621 A - CD Transport,
DA konverter: MBL 1611 E DIGITAL-TO-ANALOG CONVERTER,
pretpojačalo: MBL 6010 D .

MBL

MBL

Drugi zvjezdani sustav sajma bio je onaj u Avantgardovoj sobi. Za razliku od MBL-a, koji koristi ogromnu količinu snage da bi stvorio omnidirekcijski zvuk, Avantgarde koristi akustička pasivna pojačala da bi uz što manje uložene snage postigao potreban zvučni tlak i veliku površinu isijavanja. Mala potreba za snagom dopušta i korištenje pojačala male snage u klasi A (cijevna ili tranzistorska), što je dodatna prednost ovoga sustava.

Avantgardov je sustav bio podjednako vizualno i zvučno atraktivan kao i MBL-ov, ali na jedan posve drugi način. Sustav je svirao nadasve lijepo i blagotvorno za uši te nam je služio kao melem za rane od onih grozota koje su nam tjerale krv iz ušiju, zbog čega smo se u ovu sobu svako toliko vraćali. E sad, je li to zato što je Avantgarde tako dobro svirao ili je bilo dosta onih sustava koji su zvučali loše... ipak mislimo da je ovo prvo. Demonstratori u Avantgardovoj sobi bili su vrlo susretljivi i simpatični, nasmijano ispunjavajući glazbene želje svima prisutnima, ne skidajući iskren osmjeh s lica čak ni kada bi pokoji CD nekome preskakao (makar je čak i to preskakanje zvučalo, nekim čudom, ugodno). Pravo osvježenje.

Sam sustav davao je golem i prekrasan zvuk, ali ne toliko ispolirano, vakuumski savršen kao u slučaju MBL-a već nekako... stvarniji i daleko, daleko neposredniji. I zvuk Avantgarda je bio detaljan, transparentan i dinamičan, širok i dubok, ali sa svim nesavršenostima zvučnog zapisa i slabostima ljudskih emocija. Čak i kada su bili prisutni, sibilanti nisu niti najmanje smetali ili odvraćali pažnju eventualnom neugodnom reskošću. Kada su neki portugalski zanesenjaci donijeli Marizinu koncertnu snimku, tog su nas trena "trublje" jednostavno prenijele u Lisinski... tribina, sredina. To je bilo to. Tako je Mariza zvučala u Lisinskom. To su te emocije. To je ta živa energija. Svako toliko smo se zapitali zašto na našim prostorima Avantgardi nikada ne sviraju tako suludo dobro? Možda je struja kod nas loša kao i benzin u odnosu na švapski? Ili naši dečki trebaju još puno toga naučiti?

Avantgardov se sustav sastojao od

zvučnika: Trio s 4 bas horne,
pojačala: ONE POWER (50W SE class A),
pretpojačala:ONE PRE.

Sustav košta oko 120.000 EUR, bez izvora i žica. Bilo kako bilo, beskompromisno bi rješenje po nama bio MBL-ov sustav za reprodukciju isključivo studijskih, a Avantgardov za reprodukciju živih, koncertnih snimki. E, to bi bio život!

Epilog

Na minhenski se High End sajam isplati doći iz nekoliko razloga. Kao prvo, tu možete poslušati ponajbolje referentne sustave ovoga dijela svijeta i upoznati pravo značenje fraze "high-end". Kao drugo, možete dobiti predodžbu o tome kako bi se i kod nas demonstratori trebali ponašati i koju bi opremu trebali izlagati. Floskule tipa "loša je akustika prostora" i "i onako se ozbiljno slušanje provodi negdje drugdje" u većini slučajeva ne drže vodu i ne mogu služiti kao opravdanje lošeg zvuka. Naime, ovdje se moglo naslušati IZVRSNE glazbe u GOLEMIM količinama (a ne samo audiofilskih i ultra produciranih akrobacija tipa "ti klepeći nanulama dok ja cvokoćem zubima i trčim oko tebe s parom mikrofona u ORTF-u"), u prethodno dobro akustički tretiranim sobama (ako nema u brošuri ili katalogu, pogledati u inženjerski priručnik pod "apsorberi i difuzori"), uz srdačnu dobrodošlicu i bezrezervnu spremnost domaćina da vam udovolje željama i puste neki vaš broj (pazeći pritom da nitko ne monopolizira slušaonicu, pogotovu ne prijatelji i kolege). Demonstratori su skoro svugdje izmjenjivali CD i gramofon kao izvore, smanjujući mrtvi hod između svirki na minimum minimuma (kao DJ-i). Neki su, istina, ubacivali i neka objašnjenja, ali i to je bilo podnošljivo i dobro dozirano. Pored toga, gotovo su sve sobe bile klimatizirane, s umjesno postavljenim biljkama i rasvjetom, baš zato da bi se posjetitelji, koji su uvijek u prvom planu, osjećali što ugodnije. Sajam je izuzetno dobro organiziran, s postavljenim smjerokazima po gradu, a u obližnjim hotelima mogla se dobiti jeftinija soba na račun sudjelovanja na sajmu (uz besplatan prijevoz autobusima od hotela-partnera do sajma i natrag). Sve čestitke organizatorima!

Nadamo se da ste se zabavili čitajući ova naša zapažanja, možda nešto usput i naučili te, ono najvažnije, odlučili uzeti stvari u svoje ruke i put pod noge te nagodinu poraditi na vlastitoj audiofilskoj kulturi.

A sada, dragi naši, fajrunt!

fajrunt

COPYRIGHT NOTICE
This material is not public domain. It is provided for your personal use only and may not be reproduced, re-distributed, re-transmitted, copied or otherwise used in any form without the express written permission of the author. You may not upload this material to any public server, on-line service, network or bulletin board without the prior written permission of the author. The use or copying of the contents of this page, in whole or in part, for any commercial purpose is expressly prohibited.

...to top of page